Efekti mapiranja snova

Prisjećanja i "unutarnje sabotaže"


Prisjećanja

Fokusiranje na lokaciju sna se pokazuje fenomenalnim rješenjem za prisjećanje starih snova. Međutim, pokazalo se kod mene još nešto. Samo nastojanje fokusiranja na lokaciju koje je potrebno za crtanje sfere na zadani način (naravno, ima i apstraktnijih i drugih snova koji kao da nemaju lokaciju - imah baš jedan takav noćas, ali dobro) prenosi se vrlo lako u način dnevnog funkcioniranja, ponekad posve "neprimjetno" kao nekom svojom (u sebi ugrađenom) voljom ili namjerom - iznenadan izuzetno snažno svjestan fokus na okolinu, prostor u kojem se nalazim ili kojim prolazim.

Npr. jednu večer idem na rolanje. I tako se mi rolamo i iz jednog prolaza ulazimo u ulicu, nazovimo ju ulica-K, dolazimo do birtije u toj ulici, preko puta nje je trgovina i odjednom se fokus pažnje snažno intenzivira, neopisiv osjećaj prepoznavanja koji prati "proširena" svijest prostora oko sebe - zum: sanjala sam ovu trgovinu (u mojoj glavi javlja se pitanje: jesam li sad stvarno tu ili sanjam da sam tu?), rolamo se i dalje; zum - hej, pa sanjala sam i ovu ulicu, hodala ovom stazom u tom itom snu, ovu kuću pa čak i ulicu poprečno (uh, što nisam ponijela papir i olovku da ih zapišem - javlja se nova misao) ... rolamo se dalje, dođemo ponovno na tu ulicu-K s druge strane - sanjala sam i tu drugu poprečnu, i dio ulice-K ovuda... zapamti to, zapamti sve - zapiši i nacrtaj kad dođeš kući (jer nije baš posve pristojno ignorirati društvo pri rolanju, treba i konverzirati, guštati u samom rolanju...)
Iz tog prisjećanja tijekom perioda od 20-tak minuta nacrtah kasnije 12 sfera (koje su različiti snovi povezali jednu veću sferu - u tu "ulicu-K", od kojih je nekolicina bila preklapajućih, a u nekima bih se prolazeći čak sjetila (unutar tog sna): "bila sam već u ovoj kući, to je ta i ta kuća" i sl. (ali u tom snu jednostavno prolazim dalje). Pored tih 12 "u komadu" nacrtanih sfera, došlo je i maglovito sjećanje na još 3-4 sna koji su bili previše "daleki i nejasni", tek dojmovi, da bih ih mogla "smisleno" nacrtati, zapravo, bilo kako nacrtati i uopće opisati - osim natuknicom: na ovom dijelu ima u tom i tom smjeru još snova, ali izmiču jasnijem prisjećanju.

Ovako izgleda ta "grupirana" sfera:



O načinu na koji "grupiram" sfere (kad ih uopće grupiram) napisat ću nešto u jednom drugom postu.

Meni ne dolaze u sjećanje pojedinačne sfere, ono, jedna; onda možda nakon sat/dan dva tri - druga. Meni, k ad dođe sjećanje - to je cijeli jedan dio npr. "grada", "ulice", "lokacije" koji se sastoji od nekolicine sfera u komadu - jedna za drugom u neprekinutom nizu, čak i preklapajući se i nadmećući jedna s drugom, prizivaju se u sjećanje sve odjednom, kao ovih 12 gore navedenih.


Sabotaža

"Napadaju" me sa svih strana.
Da, u jednom trenutku, osobito na samom početku "valova prisjećanja", koji je posve nov osjećaj i doživljaj - može se javiti upravo ovakav dojam: "napadanja".

Crtajući gornje sfere to isto veče, izazvalo je prisjećanje još nekih snova koji se odigravaju u nekim posve desetim lokacijama. Npr. crtajući dio cesete u ulici - hej, sanjala sam bila jednom/nekad široku otvorenu cestu, obilaznica je to bila i išla sam tamo prema nekoj petlji na toj obilaznici... Tako to i tome slično. Hej, pa bio je još jedan drugi san s "temom: obilaznica", ali na jednom drugom dijelu (i opet dođe "scena, slika" u sjećanje)... a ja se pokušavam koncentrirati samo da nacrtam sfere koje sam već imala u glavi i koje sam namjeravala nacrtati. A sve ovo - posve neočekivano - "napadaju" me moji vlastiti "zaboravljeni" snovi svojim probojima u sjećanje! Jedino što čovjek može je sjesti nepokretno i disati. Jer, u jednom času javlja se rezignirana pomisao - "Ma, idem leć. Nema šanse sve to zapisati, a kamoli nacrtati. Tek što počnem crtati obrise jednog, već su u glavi tri posve druga. Kojeg da crtam? Hoće li onaj kojeg pustim za kasnije jednostavno nestati natrag u dubinu zaborava, utonuti u podsvijest ili će me sačekati?" Počnem ga zapisivati detaljnije - ista stvar. Idem raditi nešto drugo - možda će napad sjećanja prestati, govori jedan glas. Drugi govori - izgubit ćeš zdrav razum, možda ćeš poludjeti od toliko snova; šta će ti to uopće? Treći čeka da se svi ti glasovi smire da može nastaviti ili bolje rečeno - započeti s iscrtavanjem sfera kako treba. Koliko smisla ima iscrtavati sferu po sferu, kad već vidiš kako se njih 12 spojilo, a nazire se još neodređena gomila iza ugla, kao da namjerno čekaju u redu (ipak su predugo bili zapostavljeni)...

Jedino što preostaje je jednostavno disati, udisati ta sjećanja i izdisati ih. Udisati i izdisati reakcije koje se javljaju u tom trenutku, poput tih glasova i suludih riječi, pitanja i dvojbi "monkey mind-a". "There is a difference between knowing the path and walking the path."

Sanjala sam jednom, još kao dijete jedan san. U tom snu hodam duž jednog visokog zida. Dolazim do velike kapije. Kapija je otvorena. Glas govori: ovo je raj, vrata su ti otvorena. možeš ući. Ali ja odgovaram - ne, ne bih još, nisam još spremna, ima još nekih stvari koje moram napraviti. Taj san nisam nikad zaboravila. Ne moram ga se prisjećati. Uvijek je tu.

Bilo je snova kojih bih se sjetila nakon buđenja. Odvrtila ih u umu i onda pustila da utonu tamo gdje već snovi odlaze kad ih, prisjetivši se, pustimo da odu. To su snovi kojih se prvo počinjemo prisjećati (takav je moj dojam kroz moja prisjećanja; možda će za vas biti drukčije, tko zna). I moguće je da se čovjek čak i zapita - prisjećam li se sna ili se prisjećam sjećanja na taj san koje sam već jednom imao. I savršeno mu je jasno da je odgovor ovo drugo. I samim tim se zapita i - da li je moguće uopće prisjetiti se sna kojeg se čovjek nikad nije sjetio, nikad ga nije uspio dozvati u svjesnu svijest, koji se rastopio u onom dijelu svijesti koja sanja i nije svjesna niti sebe niti da sanja. Robert Bruce tvrdi da ako su zaboravljeni, nikad ih se nije sjetilo, tada snovi nestaju, raspršuju se i biva kao da ih nikad nije bilo? Nemoguće ih se sjetiti jer su zauvijek izgubljeni, ne u nekakvim "prostranstvima stvarne lokacije zvane - Zaborav", već nestali poput kapi vode koja se pretvorila u paru. Kako od pare napraviti natrag istu tu kap, ali istu tu kap koja je isparila? Ne znam, ali ovaj zadnji val prisjećanja donio je dvojbu, sumnju u njegovu tvrdnju. Ako ni zbog čeg, ono zato što u ovom času više nisam toliko sigurna da se prisjećam sjećanja na san. Javlja se, naprotiv, sumnja, čak nedefinirani i neracionalni strah, da se prisjećam samog sna, nečega što po nekima (kao Robertu Bruceu) ne bi trebalo više postojati. Nešto što je nemoguće. Postaje li to "nemoguće" - moguće? Ne znam. I, zapravo, uopće ne znam da li je potrebno davati neke definitivne odgovore na pitanja "unutarnjeg sabotera". Jer, on ima SVA pitanja i ima već SVE moguće odgovore na ta pitanj - jer "monkey mind" sve ZNA, poznate su mu sve mogućnosti i varijante odgovora na pitanje. Ali, kako reče Morpheus: Postoji razlika između POZNAVANJA (znanja o) puta i HODANJA putem. Hodanje ne zahtijeva odgovore, objašnjenja, gomile teorija, već samo praktična i djelotvorna rješenja i načine "zaobilaženja" prepreka na putu.

Možda sve ovo pišem samo zato da mi se fokus ne vrati natrag u prisjećanja. Moj način da kažem - dosta za ovaj put. Jer, kad jednom krenu, ne kreće jedan... kreću u grupi, u valovima, u naletima i na kraju u napadima... počela sam ih od milja zvati zum-zum-zum. A onda više jedva da stignete reći i "z", a kamoli zum, a pogotovo ne zum-zum-zum.

Zanimljivo, osjećam izrazitu lakoću na vrhu glave. Lakoću, prozračnost koja se spušta i širi lagano ostatkom tijela... poput laganog tuša nevidljive i zrakovite vode. Izrazito energizirajuće i obnavaljajuće. Vid je jasan, um izrazito smiren, disanje kao u snu (spavanju) - ono produbljeno disanje iz stanja dubokog sna, stanja "um budan-tijelo spava", yoga nidre... Spavam sjedeći otvorenih očiju. Pišem li? Ili sanjam da pišem? Gledam li u ovaj monitor ili sanjam? Moram se okrenuti da vidim jesam li u krevetu. Nisam, prazan je. Sat kuca i otkucava sekunde. Ne sanjam. Ili?

Jer, u jednom času javlja se rezignirana pomisao - "Ma, idem leć. Nema šanse sve to zapisati, a kamoli nacrtati. Tek što počnem crtati obrise jednog, već su u glavi tri posve druga. Kojeg da crtam? Hoće li onaj kojeg pustim za kasnije jednostavno nestati natrag u dubinu zaborava, utonuti u podsvijest ili će me sačekati?" Počnem ga zapisivati detaljnije - ista stvar. Idem raditi nešto drugo - možda će napad sjećanja prestati, govori jedan glas. Drugi govori - izgubit ćeš zdrav razum, možda ćeš poludjeti od toliko snova; šta će ti to uopće? Treći čeka da se svi ti glasovi smire da može nastaviti ili bolje rečeno - započeti s iscrtavanjem sfera kako treba. Koliko smisla ima iscrtavati sferu po sferu, kad već vidiš kako se njih 12 spojilo, a nazire se još neodređena gomila iza ugla, kao da namjerno čekaju u redu (ipak su predugo bili zapostavljeni)...


Dok crtam mjehure javi mi se slican problem, gomila drugih snova koji se natjecu ko ce prvi izici van. To sam riješio na dva nacina. Dosta cesto se služim diktafonom tj. mobitelom. Namjestio sam na shortcut snimanje zvuka kliknem dva puta i pocem blebecati. Drugi nacin mi je da prestanem crtati mjehur kojeg sam crtao i pocmem samo brzinski raditi skice ovih sto naviru ili stavim neku kljucnu rijeć koja me poslje podsjeti. Doduse ja crtam rucno, na papiru, tako da mi to rješenje stoji.
Kod ovih snova koji se odigravaju na vecem prostoru, kao ovih tvojih 12, nacrtam cijelo to podrucje i onda samo stavljam oznake i kljucne rijeci sna (takoda mi se na jednom nacrtu nalazi više snova). Mislim, bilo mi je glupo crtati uvijek iznova istu ulicu-lokaciju, pa sam to tako riješio, a i zauzima manje mjesta, manji je fajl:-).

Kod mene nisu efekti mapiranja ovako snažni kao kod tebe, ali isto imam kadkad osjecaj gdje sam, šta sam, sanjam li. I onda se počmem prisjećati snova i onda u biti nisam siguran dali je to bio san, dali sam to sanjao, ili se to stvarno desilo ili je to bila moja neka misao nekada. Onda mi se javi miso 'jesam li to poceo luditi'? Pa se malo prepadnem a istovremeno mislim 'to, konačno, to je ono sto opisuju hakeri i cc, na pravom sam putu':-). I onda mi dođe šef i kaže "imamo hitnu naruđbu" i onda ja.... Jovo nanovo

Po mom iskustvu, nije potrebno crtati sfere onih snova što izranjaju u valovima, iz razloga što su one posljedica "izvlačenja" tzv. Nagual memorije ili lijeve svijesti, odnosno, položaja skupne točke u kojima smo obitavali tijekom sanjanja za života. Uzmimo primjer nekog tepiha što predstavlja sanjajuču mapu, skupljenoga u rolu. Kako ucrtavamo sfere, tako se tepih odmotava nepovratno, to jest, otkriva se njegova površina zauvijek! Na taj način doprinose i valovi sjećanja koji dodatno "odmotavaju" rolu tepiha i ostaju trajno otkriveni, ako kužite što mislim.

DH pojašnjavaju da mapiranje snova predstavlja svojevrsno zgušnjavanje vibracijskog intenziteta dvaju svjetova, Tonala i Naguala. Poput recimo, vojske koja, što je veča, ima veču mogućnost djelovanja po teritoriju kojeg zauzima. U slučaju manjih vojnih grupa - oni svo vrijeme i energiju moraju potrošiti na zaštitu, straže i neprestanu pažnju očuvanja male ograde koja ih okružuje, čime postaje ekstremno kruta i rigorozna.

Kako bismo razvili sposobnost takozvanih kontroliranih snova, potrebno je stvoriti veči intenzitet ili "frekvencijsku gustinu" između dvaju prostora, odnosno svijeta snova i svijeta svakodnevne pozornosti. Dakle, moramo pojačati "most" između ova dva svijeta koji će nam omogućiti tranziciju između njih.

Prvo, trebamo dati prostoru snova puno veči potencijal nego što ga trenutno ima - povećavanjem njegove intenzivnosti. Tako za tu svrhu, počinjemo voditi dnevnik snova. Prisjećanjem snova i njihovim zapisivanjem, mi djelujemo na intenzivnost sanjajučeg prostora, čime povećajemo protok sjećanja kroz "most" koji povezuje ova dva svijeta. Sada će nam sjećanje rasti sve više i više i navaljivati u valovima poput moćnih plimnih valova.

Sada želimo veću kontrolu nad snovima: moramo povečati intenzivnost prostora svakodnevne pozornosti, odnosno učiniti ga važnijim za svijet snova nego je to do sada bio slučaj! Zapravo, ono što trebamo jest početi djelovati u svijetu svakodnevne pozornosti na način da ojačamo intezivnost onih njegovih dijelova koji se tiču prostora sanjanja. Ovo ćemo uraditi angažirajući se u tzv. praksu "ne-rada" ili "not-doinga" - mapiranjem snova! Ovo pojačaje vibracijski opseg dnevnog prostora u odnosu na prostor sanjanja. Sada je protok sjećanja vrlo jak, dozvoljavajući nam voljno kontroliranje snova.

Ovo će omogućiti našoj pažnji da prihvati "nove percepcijske tokove" sanjajučeg prostora. Drugim riječima, most sada postaje vrlo snažan dozvoljavajući dijelovima naše svijesti prelazak u većim svjesnim manevrima.

Dakle, važno je nikada ne ispuštati iz uma da je mapiranje snova samo trik; "ne-rad" sanjanja, odnosno, praksa sanjanja bez racionalnoga upliva i prethodno utvrđenim pravilima. Stoga, moja vam je preporuka da se na zamarate sa ovim valovima sjećanja nego da dozvolite tepihu da se odmota što je više moguće. Isto tako, ne zamarajte se sa "problemom gomilanja sfera", jer su to samo okidači za prisjećanje nagual memorije, zapravo, reakcija prije akcije, ili kako su to lijepo rekli u zapadnom misticizmu: stvori posljedicu i uzrok će se sam pojaviti!

Vidim da si ušla u radosti mapiranja i sve ono što mapiranje donosi sobom... Također, veseli me vidjeti još postova i drugačijih viđenja na istu temu, pa eto onda i mojih zapažanja iz prakse mapiranja po tom pitanju...
To što navodiš, a ja nazivam "pretakanje iz snova u realnost", je teško objašnjiv osjećaj onima koji ga nikad nisu osjetili, kad je java obojana elementima sna, koja prožima svakodnevnicu poput neke latentne esencije sna ili kako ja volim reći "arome" sna. Pojavljuje se kad počinješ "petljati" sa snovima, točnije, osvještavati prostore snova, a mapiranje je sigurno jedan od izvrsnih načina. S druge strane, javlja se i "suprotna sila", a ta je da lagano unutar snova postaješ svjesnija okoline i gdje se nalaziš (npr. ja počinjem mjeriti korake unutar neke građevine, promatrati raspored prostorija i dimenzije, odnose naspram drugih građevina, ulice, puteve i sl. kako bi isto mogao točno izmapirati, iako nisam potpuno svjestan da je riječ o snu).
Što se tiče grupiranja sfera, tj. crtanja grupne slike sfera, to još uvijek ne radim. Radije pustim da sam unutar sna prepoznam spoj s drugom sferom, što mi se sve češće dešava (npr. jednom mi je unutrašnji glas rekao da se okrenem na lijevo da ću vidjeti određeni grad koji sam sanjao par mjeseci prije... i on se točno uklapao u mapu). Drugi razlog zašto ne radim spajanje sfera je taj što želim svaki san (sferu) imati posebno, jer na nju linkam tekst sna, pa je zanimljivo proučavati kako se snovi grupiraju oko određenih "lokacija". Svi ti snovi imaju zajednički nazivnik koji je vidljiv u dubini svakog tako sanjanog sna. Naravno, treba ući u jezik simbola, jer racio tu ne pomaže. Treći razlog: sfere se često mijenjaju, pogotovo oni dijelovi koji se odnose na trenutne životne promjene, pa se njihova scena mijeja. Četvrti razlog: lijen sam crtati još jednu mapu uz sve ove, jae previše toga ima i komplicirano je, a što kaže Silueta, "mapa je samo okidač", a ne pravo stanje stvari.
Valovi "napadanja" sjećanja su normalna stvar i nema tu mjesta, niti strahu, niti velikom čuđenju. To je prirodan proces "otvaranja" ne-racionalne strane svijesti koja nam je urođena, ali ju konstantno ignoriramo, potiskujemo i ne priznajemo. To je onaj dio nas kojeg često nazivaju "desna polutka mozga", koju eventalno koriste pravi umjetnici i ljudi koji žive u skladu s prirodom (npr. Aboriđini i sl.) Ono što radiš mapiranjem je svojevrsni napor da osvijestiš neko sjećanje na san, pokušaš ga reproducirati, nacrtati, opisati i dovesti u razumski dio svijesti. Budući da je razumski nemoguće kvalitetno mapirati snove (valjda si to već shvatila do sada), moraš se koristiti osjećajem, intuicijom i instinktom, što je još jedan način da probudiš tu "desnu polutku". Osim toga, slika, osjećaj i sjećanje doista pripada tim dijelovima mozga, zato je moguće sjetiti se svakog mapiranog sna i godinama poslije, dok opisani san riječima zaboraviš nakon mjesec-dva. "Slika vrijedi 10000 riječi" - kažu stari Kinezi. Kombinacijom riječ-slika, razum-osjećaj, misao-intuicija polako vježbaš svoj um da percipira cjelovitije nego li do sada. Kad tvoje biće osjeti da imaš volje za to i da postoji "rupa", onda kroz tu "rupu" izbacuje te valove, jer vjerovatno postoji veliki pritisak s druge strane uslijed sveg tog gomilanja i zanemarivanja te naše prirode - ja to tako osijećam i vidim. Osim toga, kad se ne možeš sjetiti sna, sigurno se možeš sjetiti osjećaja kojeg je taj san ostavio. Važno je da ne uključuješ mentalno razmišljanje o snu i "ne radiš nagle pokrete" fokusirajući se na taj osjećaj, koji će ti donijeti sjećanje, a često će ti se desiti da kad počneš crtati sferu, da se prisjetiš i svih ostalih. Također, sjećanje ne možeš forsirati, pogotovo na one snove koji su "dublje" sanjani, maglovitiji i apstraktniji. Radije u tom slučaju jedni i meditiraj, dopuštajući da sami siplivaju u umu. (poslao sam ti i vježbu za to) Divno je ploviti na tim valovima sjećanja, ja ih imam redovito kad precrtavam snove i prekucavam u tekst editor, tj. kad god se bavim njima. Ista iskustva imam kad se opustim i zurim u mapu pokušavajući ući u taj svijet sjećanja, te mi se zatim slike davnih snova počinju same inducirati, a ta vježba djeluje i na "jače" sanjanje. Teško da ću ikad imati vremena sve te snove nacrtati i opisati, uostalom, to nije niti cilj. Bitno je da imam neko pomagalo (mapu) s kojom mogu pokrenuti te lavine sjećanja i kako mapa raste, to je lakše ulaziti u ta sjećanja. Sve je nekako prirodnije.

"Sjećam li se sna ili sjećanja na san?" - za mene nema tu dvojbe: baza svakog sna je emocionalni naboj, osjećaj ili "aroma sna", kako god hoćeš. Taj emocionalni izboj u nama stvara scene, nekad obične, nekad pune simbola, nekad pod diktatom potisnutih stvari, kompleksa i sl. Ono što sam primjetio, da san primarno nije slika, niti zvuk, već taj emocionalni, a mi smo u nemogućnosti percipirati takvu pojavu pa nastojimo izgraditi jezik komunikacije, koji očito se sastoji od predstava i osjećaja. Dakle, ako se sjećaš osjećaja kojeg je taj san nosio sobom, onda se sjećaš sna, ako se sjećaš samo sadržaja i "pozornice" onda se sjećaš informacija o tom snu, tj. sjećanja. San kao pojava je daleko latentnija i viša stvar od bilo čega čime se koristimo u životu. On je sazdan od puno finije tvari, daleko iznad osjećaja, misli i "sirove" slike, a opet sadrži sve te elemente. Zato prvenstveno treba raditi na umirivanju uma i unutrašnjoj tišini kako bi u sebi "izgradili aparat" za percipiranje takve pojave. Isto ti je i s modernim slikarstvom: gotovo 99% populacije nije sposobno ispercipirati apstraktno moderno slikarstvo i za njih su to samo škrabotine. Ne samo zato što su "neuki", već zato što nemaju izgrađene fini percepcijski aparat kojim mogu obuhvatiti djelo i inducirati u sebi bar djelić područja kojeg je pravi umjetnik izbacio na platno. Tako je i s glazbom i sa kvalitetom života uopće: nekima je domet Tomphson, a nekima Rachmaninoff... a o ukusima se ne raspravlja, ne zbog pristojnosti, već zato jer svaki "ukus" ima svoju razinu, a stanovnici različitih razina, međusobno se ne razumiju (bar ovi grubi ne razumiju one suptilnije)...

Robert Bruce je sjajan autor, kad je u pitanju tehnika astralne projekcije. Doista ima vrlo učinkovite metode potkrijepljene osobnim iskustvom, ali čitajući ga uvidio sam da je "preletio" preko svjesnih snova, tj. očito ga nisu previše zanimali kao snovi, pa smatram da je taj svoj deficit stručno zakamuflirao kako to već američki autori rade... sladunjavom pričom, vjerovatno temeljenom na pretpostavci. Kao što Rusi imaju svoj obrazac pisanja (mističnost, zavjera, SciFi), tako i ovi drugi imaju svoj, obrati na to pažnju kad se šaltaš s istoka na zapad i obrnuto, kad je literatura u pitanju. Ipak, ono što je Robert majstorski iznio u npr. "Astral Dynamics", to je tijelo i korištenje taktilnih osjećaja, bez kojih se vizualizacija, namjera i volja ne miču iz početnog položaja. Drugim riječima, praktično objašnjava staru istinu, da je naše tijelo jedini instrument koji nam je dostupan za postizanje transcedenta na Zemlji i svega ovoga čime se mi bavimo, tj. osvještavanjem... Da ne duljim o tome, namjeravao sam i tako ubaciti neke korisne materijale na forum o tome koji to dosta dobro teorijski i praktično objašnjavaju, a iza kojih se krije tehnika onog što Rusi nazuvaju "ulazak u OS" (trenutno sam u tome, uz mapiranje i sve ostalo). Dakle, ne slažem se s Robertovom izjavom da snovi nestaju. Oni nikada ne nestaju, već mi nestajemo iz njihovog područja sve dok se opet ne pozabavimo s njim. Mnoge snove koji su "zauvjek nestali" sresti ćeš opet u određenim stanjima sna i bit će ti interesantno kako nisu izgubili, niti malo tokom vremena. Oni "žive" u drugim sferama, a na nama je da u te sfere dublje uđemo...

Doista nemam vremena mapirati stare snove koji su isplivali ili leže u jednom od mojih brojnih dnevnika snova. Smatram da to nema neku veliku svrhu, međutim apeliram na svakodnevno mapiranje bilo kakvog novog sadržaja kojeg je moguće nacrtati i opisati riječima. Naravno, snove treba "uzgajati" ili amplificirati (pojačati) i to možeš sama primjetiti ako se počneš malo žešće baviti vizualizacijom koju prati jak osjećaj baziran na osjetu cijelog tijela. Tj. pokušaj svaki dan po više puta meditirati uz jaku vizualizaciju neke scene (letenje, buđenje u snu, gledanje u ruke, silazak u duboki bunar, penjanje na planinu i sl.), na način da potpuno tijelom i osjećajem uđeš u sliku koju vizualiziraš. Možeš si pomoći nekim plakatom ili još bolje vlastitom mapom snova. Osjeti kako stvarno hodaš tim predjelom, kao što u zimskim mjesecima zamišljaš plivanje toplim morem od proteklog ljeta. Probaj to raditi 3 x dnevno, npr. po 15 minuta i bilježi rezultate u dnevnik. Nema šanse da ti snovi ostanu prozirni i slabunjavi. Mentalna volja ili želja, ili samo namjera kao ideja, nemaju nikakvu snagu promjene, ako za njima ne ide masa tijela i vatra osjećaja, sapeta u čistoj i mirnoj unutrašnjoj slici.

Sudeć po mojim dosadašnjim iskustvima, nema razloga za nikakav strah, ukoliko si mentalno zdrava i uravnotežena osoba te pristupaš stvarima na prirodan, instinktivan način bez predrasuda i davanja velike vrijednosti inferiornim elementima koji se usputno pojavljuju (strahovi, nesigurnosti, neizvjesnost i sl.). Jedino što će ti se sigurno desiti s vremenom, to je da ćeš se izdvojiti (mimo svoje želje od mase i bliskih ljudi), jer tko nema tvoje ili tebi slično iskustvo, neće moći niti približno dotaknuti tvoj svijet. Drugim riječima, neće te razumijeti, niti ćeš ti imati ikakve volje ispoljiti svoje impresije i govoriti o stvarima koje si doživjela (kao što nema smisla objašnjavati uličnom žicaru genijalnost fraktalne matematike ili cajki divotu jazz improvizacije)... a to znači izdvojenost u relativnoj samoći neshvaćenosti, što ti neće predstavljati nikakav problem dok si svoja, jer sa sobom nikad nisi sama!
Toliko od mene, LP!